Šaulovec
Dvorac Šaulovec nalazi se na brežuljku oko osam kilometara jugozapadno od Varaždina. Nekad je pripadao obitelji Saloczy de Šaulovec te je 1653. godine došao u vlasništvo plemićke obitelji Kiš. U 16. stoljeću je na mjestu današnjeg dvorca postojala kurija koju je obitelj Kiš 1791. godine obnovila, povećala te pretvorila u dvorac. Historicistički izgled dobiva 1902. godine, a 1970. godine kompleks je zaštićen kao spomenik parkovne arhitekture. Krajem 20. stoljeća dvorac i perivoj su preuređeni za potrebe novog vlasnika. Perivoj je nastao krajem 19. stoljeća, dok je vrt ispred dvorca formiran početkom 20. stoljeća. Dvorac je u vlasništvu Županije te se planira kompletna obnova. Posebna vrijednost dvorca je dio očuvanog inventara koji zajedno s dvorcem predstavlja vrijedan prikaz života srednjeg plemstva varaždinskog kraja na prijelazu XIX. u XX. stoljeće.
Čalinec
Kurija Čalinec je jednokatna kurija između Maruševca i Vinice. Spominje se u 16. stoljeću kao kaštel, a u 17. i 18. stoljeću je pregrađen u kuriju. Današnji oblik s drvenim rezbarenim stubama, drvenom terasom i balkonom dobio je potkraj 19. stoljeća. Vlasnici su bili Vragovići (XVI. stoljeće), potom Patačići i Draskovići, koji ga prodaju obitelji Kőrőskeny, i naposIjetku ga 1883. godine kupuje dr. Oskar pl. Pongratz.
Bajnski dvori
Dvorac Bajnski dvori nalazi se na prostoru između Gornjeg i Donjeg Ladanja, na obronku brda Borovlje. Okružen je velikim i lijepim parkom. Vlastelinstvo je utemeljio 1610. godine Both de Bayna, prema kojem je dvorac i dobio ime „Bajnski“. Vlasnici imanja bili su plemići Batthyny i Erdödy. U parku dvorca nalazi se kapela neoromaničkog križnog tlocrta s polukružnom apsidom i malim tornjićem iznad pročelja. Dvorac je gotovo u cijelosti uništen 1918. godine kada ga napada i spaljuje zeleni kadar. U njoj su se još 1945. godine nalazile dvije kasno-gotičke slike na dasci s likovima svetaca, možda nastale u Poljskoj oko 1500. godine. Središnja oltarna slika Žitna Madona čuva se u Muzeju u Varaždinu, dok su oltarna krila nestala. Oko dvorca bio je lijepi crnogorični pejzažni park, koji je danas dosta zapušten.
Opeka
Povijesni razvoj počinje u 18. stoljeću kada Draškovići u naselju Marčan na području Vinice grade dvorac za stanovanje. Ime „Opeka“ vezano je uz ciglanu koja se nekada nalazila na tom prostoru. Na prostoru gdje se nekoć vadila zemlja za izradu opeke napravljeno je umjetno jezero s otočićem koje se snabdijevalo vodom iz obližnjeg vodotoka. Perivoj kakvog danas poznajemo podignut je sredinom 19. stoljeća kad vlasnik posjeda postaje grof Marko Bombelles, a dvorac se preuređuje u duhu historicizma. U to vrijeme Opeka dobiva oblik pravog pejzažnog perivoja i tada zapravo započinje plansko oblikovanje. Grof Marko Bombelles je sa svojih putovanja donosio različito i brojno drveće i grmlje, pretvarajući tako perivoj oko svog dvorca u pravi arboretum. Nakon desetljeća zapuštenosti, devastacije i nebrige, arboretum i dvorac će, zahvaljujući uspostavi Centra kompetentnosti u poljoprivredi, ponovo će zablistati.
Trakošćan
Dvorac Trakošćan je nastao krajem 13. stoljeća u obrambenom sustavu sjeverozapadne Hrvatske kao manja osmatračka utvrda za nadzor puta od Ptuja prema bednjanskoj dolini. Gospodari utvrde u prvim stoljećima nisu poznati, tek znamo da su od kraja 14. stoljeća vlasnici grofovi Celjski, koji istovremeno gospodare čitavom Zagorskom grofovijom. U razdoblju procvata izgradnje dvoraca u Hrvatskom zagorju, u drugoj polovici 18. stoljeća, dolazi do napuštanja Trakošćana. Zapušten, počinje naglo propadati, pa se tek polovinom 19. stoljeća, obitelj ponovno zanima za svoj titularni grad, u duhu novog vremena, romantičnog povratka prirodi i obiteljskim tradicijama. U tom duhu podmaršal Juraj V. Drašković grad obnavlja u rezidencijalni dvorac, a parkovni okoliš pretvara u romantičarski perivoj. Iduće generacije povremeno borave u Trakošćanu sve do 1944. kad se iseljavaju u Austriju, ubrzo zatim dvorac je nacionaliziran. Danas je Trakošćan najposjećeniji dvorac u Hrvatskoj, a park i jezero u o podnožju dvorca popularno su mjesto za izlete, aktivnosti u prirodi, ali i mjesto susreta, snimanja filmova i vjenčanja u obližnjoj kapeli.
Vidovec
U samom središtu Vidovca smješten je dvorac koji s parkom čini zatvorenu spomeničku cjelinu. To je jednokatna i jednostavna građevina, najvjerojatnije izgrađena u prvoj polovici 19. stoljeća. Istraživači pretpostavljaju da je na tom mjestu nekada bio majur ili kurija. Po ljepoti i životu koji je bio vezan uz njega, nedvojbeno je da je vidovečki dvorac samo jedna od kockica u mozaiku bogate hrvatske graditeljske baštine. Ubraja se u treću kategoriju spomenika kulture i zahtijeva temeljitu obnovu.
Novi Marof
Nakon što su zbog velikog požara napustili Grebengrad, obitelj Erdödy seli se u dolinu rijeke Bednje te tu podižu 1776. godine dvorac Novi Marof - dvor s gospodarskim zgradama u kasnobarokno-klasicističkom stilu. Oko dvorca je u 19. stoljeću nastao prekrasan perivoj s brojnim autohtonim i egzotičnim vrstama, koji je zaštićen 1962. godine. Godine 1923. Erdödyjevi su napustili Novi Marof, a dvorac je pretvoren u bolnicu, čime je nastavljen kontinuitet zdravstva u Novom Marofu, započet zalaganjem grofice Lujze Erdödy, izuzetne pijanistice i skladateljice, koja je zapamćena i kao velika dobrotvorka. Lujza je 1885. godine osnovala bolnicu koju je i uzdržavala dvadeset godina.
Bela II (Nova Bela)
Stotinu metara od dvorca Bela izgrađen je još jedan – Bela II ili Podbela. Graditelj ovog baroknog dvorca iz 18. stoljeća nije poznat, no cilindrične kule na uglovima navode na pomisao da je ova građevina prvotno možda bila zamišljena sa četiri krila i unutarnjim dvorištem, ali je, iz neznanih razloga, ostala nedovršena i osamljena u dolini. Danas je dvorac obnovljen i konzerviran, u privatnom vlasništvu i čeka svoju novu namjenu.
Utvrda Čanjevo
Utvrda Čanjevo nalazi se na jugozapadnim obroncima Kalničkog gorja u Općini Visoko. O utvrdi postoji izrazito malo povijesnih izvora, a ozbiljnija arheološka istraživanja i iskapanja započela su tek 2003. godine. Svake se godine u listopadu na samoj utvrdi održava bitka za Čanjevo kojom se uprizoruje sukob osmanske vojske i visočkih haramija gdje se okupi velik broj posjetitelja, što lokalnog stanovništva, što gostiju i jedina je manifestacija koja budi svijest građana o tom važnom dijelu naše povijesti i kulturne baštine. Tijekom istraživanja utvrde Čanjevo otkriveni su keramički ulomci vučedolske kulture, jedne od najznačajnijih prethistorijskih kultura Europe, koja je trajala od 3000. do 2500. g. pr. Kr.
Klenovnik
U Klenovniku je još u srednjem vijeku bio utvrđeni grad o kojem se ne zna mnogo. Nalazio se na brežuljku zapadno od današnjeg dvorca. Dvorac Klenovnik, najveći dvorac u Hrvatskoj, izgrađen je početkom 17. stoljeća. Izvorno je imao 90 soba i 365 prozora. U Klenovniku su zasjedali hrvatski sabori, a posebno se ističe natpis koji se čuva u unutrašnjem dvorištu: „Nek' stoji dom taj dok mrav ne ispije more i kornjača ne obiđe svijetom“. Do sredine 19. stoljeća dvorac je bio u vlasništvu obitelji Drašković, a od 1927. godine u njemu se nalazi bolnica.
Vinica (Patačić)
Kurija nastaje u vrijeme baroka, ali prozori nastaju kasnijim preinakama, te datiraju u 19. stoljeće. To je velika troetažna građevina, gotovo pravilnog četvrtastog tlocrta, koja je natkrivena šatorastim krovom. Sastoji se od podruma, visokog prizemlja i kata. Sjeverno pročelje zgrade okrenuto je prema glavnom viničkom trgu i u podrumskoj etaži ima četiri manja prozora i ulazna vrata. Dvorac se obnavlja i u narednom razdoblju postat će središte Vinice s brojnim kulturnim, prezentacijskim i upravnim sadržajima.
Jalkovec
Nastanak i razvoj perivoja započinje još u vrijeme postojanja kurije i posjeda plemićke obitelji Josipović i nastavlja se nakon rušenja kurije i izgradnje dvorca pl. Leitnera (najmlađi dvorac u Hrvatskom Zagorju). Razvijao se u tri faze: kasnobarokno-klasicistička faza u prvoj polovici 19. stoljeća, pejzažna faza potkraj 19. stoljeća te faza nakon izgradnje dvorca 1910. godine. Krajem 20. stoljeća dvorac i perivoj su preuređeni za potrebe novog vlasnika.
Bela I (Stara Bela
Danas jednokatni dvorac pravokutnog oblika, prvotno je izgrađen u obrambene svrhe s jarkom koji se još uvijek nazire, pomičnim mostom i pravokutnom branič kulom na ulazu te četiri branič kule na svakom kraju. Njegov najpoznatiji vlasnik veliki je hrvatski preporoditelj Metel Ožegović koji je iz Bele I stvorio mjesto okupljanja najznačajnijih imena iz Hrvatske tog doba. Nakon II. svjetskog rata u dvorac je smještena škola sa stambenim dijelom za učitelja, a početkom 20. stoljeća je privatizirana.
Krkanec
U svom dvorcu u Krkancu 1696. Baltazar Patačić (1663.-1719.) utemeljio je društvo "Pajdašija od pinte", odnosno "Društvo vinskih doktora". Društvo je okupljalo vrlo uglednu i utjecajnu gospodu hrvatskog političkog i kulturnog života s konca 17. i početka 18. stoljeća. Primjerice, uz Baltazara Patačića, među članovima tog društva bili su podban Ivan Rauch i književnik Pavao Ritter Vitezović. Krkanec s pravom može istaknuti da je imao jedino "vinsko sveučilište". Nakon Erdodyevih, dvorac Krkanec je rasprodan i danas je u posjedu više obitelji.
Jalžabet
Skladni jednokatni barokni dvorac izgrađen 1744. godine podigla je Helena Rosalia Somogy – Bedeković, zajedno sa svojim trećim suprugom Baltazarom Bedekovićem. Jednokatna zgrada izgrađena površine je 983 metara kvadratnih. Dvorac je građen u vrijeme baroka, ali oblik dvorca pokazuje kasnu renesansnu tradiciju oblikovanja plemićkih palača s četvrtastim unutarnjim dvorištem koja zatvaraju tri starija krila. Nakon Drugog svjetskog rata pretvoren je u starački dom. Perivoj oko dvorca je devastiran, a najveću znamenitost predstavlja preko 450 godina stara platana.
Kurija Köröskeny-Rupčić
Važna sastavnica identiteta Vinice je kurija Köröskeny-Rupčić, smještena u sjevernom dijelu naselja. Izgrađena je u 18. st., a pregrađivana je u više navrata tijekom 19. i 20. st. Prvotno je građena u obliku slova L, a kasnije su dodana još dva krila pa je današnja tlocrtna dispozicija četverokutna s atrijskim dvorištem. Ima preko 20 spavaćih soba, veliku blagovaonicu te niz drugih popratnih prostorija.
Križovljan Radovečki (Križovljangrad)
Zidani nizinski burg Križovljan-grad podignut je u 17. stoljeću. Dvorac je bio najpoznatiji u 18. stoljeću kada je njegov vlasnik bio Karlo Paszthory. Renesansni karakter nekadašnjeg „wasserburga“ vidljiv je po ostacima jaraka oko dvorca u koji se ulazilo preko drvenog mosta. Danas je na mjestu mosta jarak zatrpan. Cjelovitost nekadašnjeg perivojnog prostora danas je narušena izgradnjom dravskog nasipa, kao i cestom koja prolazi neposredno uz dvorac.
Grebengrad
Grebengrad je utvrda koja se prvi put spominje 1209. godine u ispravi kralja Andrije II., a smještena je iznad Lonje, na brijegu visokom 502 m. Utvrda se prostire u smjeru sjeveroistok – jugozapad, a kako je i danas vidljivo, bila je okružena jarkom. Preko mosta dolazilo se do glavnog ulaza, koji je vodio u predvorje u kojemu je bila naprava za obranu. Uz jaku kulu tu nalazimo i glavni dio utvrde na koji su se nadovezivali obrambeni zidovi. Od 1277. se spominje kao vlasništvo Grebenskih. Kasnije je imao više vlasnika, a među njima posjedovao ga je Ivaniš Korvin, zatim njegova udovica Beatrice Frankopan Korvin, a 1621. zauzeo ga je ban Nikola IX. Frankopan. Erdödy su ga koristili od 1645. sve dok u nizini nisu izgradili dvorac Novi Marof 1710. kada su Grebengrad napustili i prepustili propadanju.
Varaždin Stari grad
Stari grad je tvrđava u Varaždinu i jedna od njegovih najpoznatijih znamenitosti. Nalazi se na sjeverozapadnom obodu varaždinske gradske jezgre, a danas je u njoj smješten Gradski muzej Varaždin. Tvrđava se prvi put spominje u 12. stoljeću i vjeruje se da je tada bila sjedište varaždinskih župana. Krajem 14. stoljeća dolazi u vlasništvo grofova Celjskih koji je pregrađuju u gotičkom stilu. Iz tog vremena potječe središnja četverokutna kula, oko koje su se izvorno nalazile drvene palisade. Veliku obnovu tvrđava doživljava u 16. stoljeću, kada je pregrađena u suvremenu renesansnu fortifikaciju.
Ludbreg
Najraniji podaci o postojanju utvrde datiraju iz 1320. godine. Za vrijeme turskih pohoda preoblikovan je u renesansni kaštel. Dolaskom obitelji Batthyany dvorac je renoviran u baroknom stilu. Tada su dvorac i gospodarske zgrade bili u potpunosti iskorišteni. Početkom 19. stoljeća u dvorcu se manje boravi te počinje propadati. Nekoliko puta je preoblikovan zbog raznolike namjene. U dvorcu je, osim kapelice Svetog Križa, nezaobilaznog mjesta posjeta svakog turista, smještena i međunarodna restauratorska radionica – Restauratorski centar Ludbreg. U sklopu kapelice Sv. Križa nalazi se i stalna izložba arhivske građe te stalni postav zbirke sakralne umjetno. Ludbreški dvorac obnovljen je devedesetih godina 20. stoljeća i u njemu je danas smješten Restauratorski odjel Hrvatskog restauratorskog zavoda.
Seketin
Na području Varaždin brega nalazi se dvorac Seketin. Iako se u dokumentima spominje od 13. stoljeća, karakterističan je po tornju koji je izgrađen 1888. godine. Dvorac Seketin na Gajskom vrhu jedna je od najljepših i najstarijih vinogradarskih kurija u našem kraju. Kroz stoljeća je mijenjao vlasnike, sve dok ga dvadesetih godina prošlog stoljeća nije kupio poznati varaždinski obrtnik Rudolf Puttar, koji je kupio i staru palaču Patačić u Varaždinu. Oko dvorca nalazi se manji perivoj. Dvorac je zanimljiv primjer neostilske arhitekture, sa očuvanim i održavanim interijerom.
Martijanec
Dvorac Martijanec (Patačić- Rauch), u ludbreškom kraju, nastaje u doba klasicizma. Perivoj oko klasicističkog dvorca Patačić – Rauch formiran je vjerojatno istodobno s izgradnjom dvorca tijekom prve polovice 19. stoljeća. Najstariji podaci o martijanečkom dvorcu datiraju iz sredine 18. stoljeća kada je u njemu živio Gabrijel Gotal, posljednji potomak Gotalovečkih, stare plemićke obitelji. Nakon njegove smrti 1740. godine vlasnici Martijanca postali su bogati grofovi Patačići, te nakon njih barun Rauch i njegovi nasljednici. Početkom 21. stoljeća dvorac se počeo preuređivati za stanovanje novoga vlasnika.
Veliki Bukovec
Već u 16. stoljeću sagrađena je u Velikom Bukovcu utvrda koja je služila kao utočište okolnom stanovništvu (od turskih pustošenja). Sredinom 17. stoljeća grof Ivan Drašković pretvorio je velikobukovečki posjed u vlastelinstvo, s plemićkom kurijom u Velikom Bukovcu. Dvorac je izgrađen sredinom 18. stoljeća i bio je omiljeno obitavalište grofova Drašković. Krajem 20. stoljeća dvorac i perivoj vraćeni su obitelji Drašković koja je započela s obnovom dvorca i perivoja.
Maruševec
Dvorac u Maruševcu se kao sjedište vlastelinstva obitelji Vragović spominje sredinom 16. stoljeća. Od tada pa do 20. stoljeća, njega su posjedovale razne obitelji, od kojih je svaka građevinskim zahvatima ostavila svoj trag. Prvotno nizinski burg izmijenio je Schlippenbach 1877.god. „historicističkom” obnovom dvorca i arhitektonskom dekoracijom romantičnog historicizma, a nakon njega Pongratz krajem 19. stoljeća, koji je i uredio perivoj. U dvorcu su očuvani predmeti umjetničkog obrta iz druge polovice 19. stoljeća i dio su nekadašnjeg dvorskog inventara. Romantičarska vizija dvorca u slikovitom pejzažu ovdje je provedena smještajem parka zajedno s elementima specifične parkovne arhitekture i potječe s kraja 19.stoljeća.
